Još jedno dubrovačko ljeto

I ove smo godine u Dubrovniku pogledali većinu programa Dubrovačkih ljetnih igara, sedamdeset i drugih od početne 1950. Osvrćemo se ukratko na dio dramskoga programa.

Hamlet nakon dvije godine

S velikim smo se očekivanjem prije dvije godine, 2019, penjali na kultni Lovrjenac na premijeru najboljega Shakespeareova djela. Frano Mašković, prvi Dubrovčanin u kompleksnoj ulozi danskoga kraljevića, bio je moderan Hamlet sa svim dvojbama suvremenoga čovjeka, lišen patetike, uvjerljiv i dikcijski precizan. Predstavu smo, nakon dvogodišnje festivalske stanke, pogledali na Lovrjencu i ove godine, 21. srpnja.

I ovo festivalsko ljeto Shakespeareov je Hamlet postavljen u ogoljen, dehumaniziran svijet političkih moćnika, koji ga pokušavaju zaustaviti u otkrivanju istine o smrti i konstelacijama u svijetu. Paolo Magelli i dramaturginja Željka Udovičić Pleština dubrovačko su hamletište pretvorili u svijet još opskurnije, nego prije dvije godine, tamnice, ali i neobične mišolovke, svojevrsne pandemijske i ine, postpotresne ludnice, nerijetko prepune karikaturalnosti i prenaglašenih emocija koje u pojedinim glumačkim interpretacijama odveć jako podcrtavaju Shakespeareov šifriran, semantički obojen, suptilan i melodiozan jezik.

Doris Šarić-Kukuljica i Amar Bukvić na premijernoj izvedbi Orlandom nagrađene Glave lava prema romanu Ivana Salečića u režiji Aide Bukvić / Snimio Marin Frka

Videoprojekcije snimio je Ivan Marušić Klif i one vizualno moćno rastvaraju Lovrjenac.

Ove je godine Frano Mašković drukčiji, više usmjeren erosu, strasti, sarkazmu i ironiji, ali i dalje izvrstan. Ističemo i intrigantnoga i punoga strasti i ljutnje Uga Koranija kao Laerta, koji je tu ulogu preuzeo od Ivana Colarića.

Svijet nas je, naravno, ove godine znatno više šokirao svojim preokretima od dubrovačke inscenacije Shakespeareova Hamleta.

Luka sanjara

Na Igrama su se mogle gledati i predstave nastale u sklopu projekta Luka sanjara, sufinancirana sredstvima Europske Unije Kreativna Europa.

Prva festivalska dramska premijera, izvedena u Lazaretima i na Komardi, bila je predstava Van sebe, autorski projekt dramaturga i redatelja Nataše Rajković, Ivana Penovića i glumačkog ansambla izveden 13, 14. i 15. srpnja. Kao i druge, gostujuće, u ovom programu, predstava u središte stavlja migracije i pokušaj umjetničkog ispunjenja praznine koja nastaje odlascima iz jedne i dolascima u drugu sredinu. Prvi, Penovićev dio, izveden u Lazaretima, fokusiran je na besmislenu partituru birokratskoga jezika, u kodu pseudodokumentarnoga tipa kazališta. Drugi se dio, onaj Nataše Rajković, usjedišten na Komardi i morskim valovima, bavi intimnim posljedicama migracije, s naglaskom na odlazak kao mogućnost ugošćivanja Drugoga u Drugome. Glumcima Suzani Brezovec, Nikši Butijeru, Nataši Kopeč, Romini Tonković i Pavlu Vrkljanu pridruženi su članovi dubrovačke zajednice, svjedočeći o izokrenuću gosta i domaćina u ovoljetnom festivalskom Dubrovniku.

Druga predstava u okviru Port of Dreamers slovenska je Proslava, nastala prema tekstu hrvatskog autora Ivora Martinića u režiji Jana Krmelja i produkciji Slovenskoga narodnog gledališča iz Maribora. Izvedena je 18. srpnja u Lazaretima. Prikazujući sudbinu izbjeglica poigrava se jezikom politike i govorom ljudske sudbine, birokracije i ispovijedi, uz sarkazam i grotesku kad je riječ o pogledu na korumpirane političare. U prvom dijelu predstave prevladava poluhumorna farsa smještena u Europski parlament, a u drugom jednostavna narativna strategija utemeljena na istinitoj priči Navida Fadaeea Nazera, iranskog političkog izbjeglice koji je izbjegličkom rutom u Sloveniju došao 2015. Dramski ansambl nije dosegnuo snagu izraza na koju smo navikli gledajući ih u brojnim predstavama, a dramatičnost se izgubila u parodiji političkih govora en-face. Redatelj i scenograf Jan Krmelj tekstu pristupa statično, inscenirajući politički performans.

Frano Mašković kao Hamlet i Nina Violić kao Gertruda na Lovrjencu / Snimio MarKO ERCEGOVIĆ

Treća ovogodišnja festivalska predstava ovoga projekta, Pod istim krovom, nastala je u režiji Ivane Janošev i koprodukciji Kulture nove i manjinskoga mađarskog Novosadskog pozorišta, a izvedena je 29. srpnja u Lazaretima. Adaptacija istoimene knjige dvojice autora, H. Sußebacha i A. Baitara, na scenu, u predvidljivoj mizansceni premještanja kubusa, donosi konkretizaciju dnevnika jednoga Nijemca i jednoga Sirijca. Nijemac Henning prima Sirijca Amira u svoju kuću i on šest mjeseci, do odlaska na fakultet, postaje dio njihove obitelji, a Henning i Nicole postaju njegovi njemački majka i otac. Redateljica Ivana Janošev s Aleksandrom Mrđen potpisuje i dramaturgiju, a tročlana glumačka ekipa nije glumački ujednačena.

Pitanje je kako na isticanje tegoba i prikazivanje vlastita života gledaju ionako pretužni i poniženi migranti te dosežu li viđene predstave odgovarajuću estetsku razinu i karizmu ili su se zaustavile na plošnom oslikavanju problema bez prikazbene intrigantnosti.

Glava lava

Druga festivalska premijera bila je Glava lava, 20. kolovoza, nastala prema istoimenom romanu Ivana Salečića iz 2017, u dramaturgiji i adaptaciji Marijane Fumić i u režiji Aide Bukvić, u izvedbi Festivalskoga dramskog ansambla na prostoru ispod vehementne tvrđave Minčete. Slojevit i donekle edukativan debitantski roman psihologa, publicista i urednika Ivana Salečića u svojim romanesknim porama spaja 20, 21. i 17. stoljeće sa središtem u Dubrovniku, a njegova su mozaikalna struktura i stalni preskoci vremena te imaginarnost spojeni s fantazmama primjereniji možda za ekranizaciju i filmski izraz nego kazališni, koji ne može upiti sve pore 442 stranice opsežnoga romana podnaslovljena Dom u Dubrovniku. Unatoč svom trudu adaptatorice i nerijetko vještom hvatanju ukoštac s romanesknim tkivom inscenacija ima dosta nedostataka i nedorečenosti, zagubljenih i izgubljenih likova te se odmah zapaža da je riječ o na pozornicu uvezenu tekstu. U eri opće nekulture i nedostatka izobrazbe, međutim, korisno je što će mladi ljudi doznati nešto o Ivanu Gunduliću i njegovim sinovima te o baroknom dubrovačkom stoljeću. Aida Bukvić tekstualnom materijalu pristupa pedantno, nikad ne prelazeći mjeru dobra ukusa, radeći s glumcima pažljivo i precizno. Veličanstven joj prostor ispod Minčete i pomaže i odmaže. Pomaže u pogledu na otvoreno prelijepo more i dubrovačke krovove i brodove koji donose prolaznost vremena, uz dobru scenografiju Ive Knezovića, koji dovitljivo otvara imaginarna i stvarna vrata prema obzoru, a namještaj raspoređuje u glavne punktove, uz sjedalice koje vise na dubrovačkoj kući unutar zidina koju protagonist Ivan nastoji kupiti bez stresnih posljedica, što mu ne uspijeva. Redateljici odmaže što glumačka ekipa, s rijetkim iznimkama, nema snagu karizme i dijaloga s kamenom, sadašnjošću, prošlosti i budućnosti te se dobar tempo i ritam režije nerijetko gube u tišini nemoći. Kostimografija Mirjane Zagorec uspješnija je u osmišljavanju ženskih nego muških kostima. Scenski pokret Blaženke Kovač-Carić precizan je i pridonosi pokušaju osnaživanju glume, kao i intrigantna glazba melankolije i sarkazma Mara Marketa.

Prikaz trešnje 1667. i barokni dio thanatosa i erosa glumački su snažnije poduprti od prikaza suvremenosti, u kojemu se ističu Jadranka Đokić kao nekonvencionalna moderna žena Laima i Amar Bukvić kao Ivan disperzirane pozornosti i nonšalantnosti istodobno. U baroknom dijelu izvrsna je Doris Šarić-Kukuljica kao snažna i hrabra kuharica Luce, uz Mara Martinovića kao vedroga Šiška Dživova Gundulića unatoč bolesti.

Dok Ivan u romanu u Gradu želi kupiti kuću i svijet mu se zbog toga stalno ruši, ova je scenska kuća također ostala izgrađena i kupljena na pola puta. Ipak, treba reći da je to, unatoč navedenim manama i slabostima, ponajbolja predstava posljednjih nekoliku godina u festivalskom, u kazališnom smislu ne previše intrigantnom i rijetko poticajnom, Dubrovniku.

Sve ostalo je šutnja.